Taksilend

Osječkih je taksista u to vrijeme bilo za nabrojati na prste i uglavnom su dokono čekali ponekog putnika ispred Željezničkog kolodvora. Jedan od tih tada malobrojnih prepričavao mi je anegdote sa svog posla pa i ovu: "Vozim ja Vukovarskom (jednom od najprometnijih gradskih ulica, nap.a.) kad vidim lika kraj ceste kako mi maše da stanem. Kao, vidio je taksi pa da pozove. Reko' ja u sebi: Lega, nije ti ovo New York! I vozim dalje."

Bilo je to, kažem, u ona davna vremena prije Cammea i Eko Taxija i Ubera i Bolta, prije gomile malih taksi obrtnika, stranaca za volanima koji bez navigacije ne znaju ni tri ulice u gradu; bilo je to vrijeme prije liberaliziranog tržišta taksi usluga, prije bombastično najavljivanih Rimčevih robotaksija i, općenito, prije masovne seobe putnika iz tramvaja, autobusa i trolejbusa u udobna vozila kojima se brže stiže do čuvene točke B.

Danas, dvadeset godina kasnije, kad u Hrvatskoj tržište taksi usluga cvate, kad Zagrebom kruže tisuće taksija (točnije: više od četiri tisuće), a Osijekom deseci, kad već svako manje mjesto ima bar jednog taksistu koji se ubija od posla razvozeći danju penzionere u trgovine i domove zdravlja, a noću pijanu mladež kućama, nema šanse da bi neki taksist flegmatično ignorirao lika kraj ceste koji mu maše da ga poveze.

Nije ti ovo New York, e!

Bome, sad kao da je.

Prosječna plaća za jednu vožnju

Istinabog, oni koji danas kraj ceste mašu taksistima samo im daju znak da su na dogovorenom mjestu na kojemu su netom prije naručili vožnju putem mobilne aplikacije. No ima i onih drugih, neplatformskih, koji se danas 'njujorški' javljaju putnicima, mašući im prijateljski.

Helou!

Tako se i onaj s pravom javno razapeti taksist javio proljetos naivnoj Novozelanđanki kada je iskoračila na plato ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora valjda uvjerena da ovdje odreda živi pošten i susretljiv puk. A taj joj se "helou" taksist našao prvi pri ruci da je poveze do Frankopanske ulice za koju gospođa iz novozelandskog Hobitona moguće nije znala da se nalazi doslovno iza trećeg ugla. Tramvajem bi joj trebale tri stanice vožnje za pišljiva 53 centa i desetak minuta vremena.

Umjesto toga iskusila je ovdašnju sunčanu zonu sumraka, plativši vožnju 2830 (slovima: dvije tisuće osam stotina i trideset) puta skuplje od tramvajske karte dovoljne da se doveze do Frankopanske. Ili jednostavnije, platila je vožnju taksijem iznosom jedne prosječne hrvatske plaće, za koju premijer kaže da nije mala. Ili iz njezine perspektive - za gotovo pola prosječne novozelandske plaće, koja pogotovo nije mala.

Tisuću i pet stotina i šest eura, naime. Brojkom s uskličnikom: 1506!

Toliko je platila.

Uh, dobro je... ipak samo 150 eura

Nisam bezveze spomenuo "sunčanu" zonu sumraka jer priča ipak ima hepiend. Ovih dana, tri mjeseca nakon epske vožnje plaćene karticom (jer tko nosi sa sobom pola prosječne plaće u kešu da plati taksi) kada je skupo provozana Novozelanđanka već bila kod kuće, ovdje se saznalo za događaj i prsnuo je skandal. No ispostavilo se da nije sve tako crno (čitaj: skupo) i da je vožnja gospođi zabunom naplaćena deseterostruko.

Jer 'oće prst da pobjegne na POS uređaju.

U stvari je koštala pišljivih 150 eura.

To su samo 283 polusatne tramvajske karte dovoljne za vožnju do Frankopanske, a ne onih prvotno preračunatih 2830. To nije jedna prosječna hrvatska plaća, nego samo četvrtina prosječne hrvatske mirovine. Ta tko bi, a da nije zabunom, naplatio vožnju dugu kilometar i kusur suludih 1506 eura umjesto sasvim prihvatljivih i razumnih 150?

Važno je da je zabuna utvrđena, greška ispravljena i gospođi šteta namirena. Vlasnik taksija (koji gospođu nije vozio, nego se na poziv vozača dovezao s POS uređajem) vratio joj je 1350 eura pa svi mogu nastaviti mirno svojim putem. Gospođa tamo na drugom kraju svijeta, a naš taksist zagrebačkim ulicama gdje svaki pređeni metar, po toj tarifi, košta 15 centi.

U čemu je kvaka (za koju se mnogi uhvate)?

Kvaka je, kao u nizu gotovo identičnih domaćih priča koje smo na našem portalu objavljivali OVDJE i OVDJE i OVDJE i OVDJE i OVDJE i OVDJE i OVDJE uvijek ista i uvijek se za nju uhvate neki lakovjerni i naivni putnici-nesretnici.

Nitko ili malotko, naime, ulazeći u taksi - kad su torbe već u prtljažniku, a motor bruji - vjerojatno ne pomišlja tražiti na uvid onaj mitski plastificirani cjenik s tarifama.

A zašto ne traže?

Jer su čuli i jer znaju da velika većina taksista vozi po pristojnim i prihvatljivim cijenama. Tko bi zdravog razuma pomislio da će mu netko naplatiti 150 eura za vožnju dugu kilometar i kusur, pa da su i sve rupe na zagrebačkom asfaltu zakrpane zlatom?

'Susretljivci' s Dubai tarifama

Bi li itko normalan (čitaj: naivan) pomislio da bi ikoji taksist naplatio 110 eura vožnju od zagrebačkog Glavnog kolodvora do sedam kilometara udaljenog Prečkog kao što je početkom lipnja jedan zaračunao ženi koja je u Zagreb stigla vlakom iz 270 kilometara udaljenih Vinkovaca plativši kartu 30 eura?

Bi li itko normalan (opet čitaj: naivan) pomislio da bi neki taksist, poput onoga lani u Splitu, dvjema Talijankama naplatio 550 eura za vožnju od trajektne do zračne luke? Možda eventualno u produženom dvanaestmetarskom Lincolnu kakav se iznajmljuje za vjenčanja, ali jeftinije - 450 eura za tri sata, s ohlađenim šampanjcem u pozlaćenoj kibli.

Jer i prosječnom naivnom stranom turistu kao i prosječnom domaćem putniku koji nekim poslom, a najčešće nevoljom (bolnica, pregled i sve to) dođe u Zagreb vlakom ili u Split zrakoplovom vjerojatno nije ni u primisli da ga tamo negdje vreba neki lažno susretljivi taksist s Dubai tarifama.

Barem ne do prvog takvog susreta.

U Taksilendu je sve moguće

Na sramotu s Novozelanđankom reagirao je čak i ministar turizma Tonči Glavina kazavši kako očekuje reagiranje strukovnih udruženja.

"... da takve slučajeve iskorijenimo, jer nam takvo ponašanje čini veliku štetu i stvara sjenu nad radom desetina tisuća djelatnika u turizmu koji stvaraju dojam Hrvatske kao jako dobre destinacije i zemlje s izvanrednim domaćinima", kazao je.

Mnogima je, tako se voli reći, taksist prvi domaćin u tuđoj zemlji. Većina naiđe na one dobre, dok neki nalete na derikože, ljude 'poduzetnog' duha kojima je dovoljno u danu prevesti jednu ili dvije domaće ili strane zbunjene naivke ili naivca pa da im se biznis isplati.

Jer tarifa je takva, eno je u plastificiranom omotu!

U taksilendu kakav je Hrvatska postala od vremena onog "lega, nije ti ovo Njujork" do danas - sve je moguće.